Golem

Golem (hebrejski: גןלם, sirovina, neobrađeni materijal) je biće ljudskog oblika stvoreno pomoću magije pri čijem oživljavanju najbitniju ulogu imaju moć govora i slova. Golem-a treba odvojiti od potencijalnih fiktivnih srodnika kao što su vampiri i zombi. Posljednja dvojica u svom postojanju prolaze faze: živo-mrtvo-oživljeno, dok golem ima samo dvije: neživo-animirano.

Golem prije svog "oživljavanja" nije imao život, niti će ga ikad imati. On je samo pokretna masa blata ili nekog drugog materijala kojom upravlja njegov stvaratelj pomoću magije hebrejskih slova i riječi. 

Pojam "golem" se u Bibliji spominje samo jednom i to u Psalmu 139:16.  Transliteracija s hebrejskog pisma (The Westminster Leningrad Codex) izgleda ovako:

16 Galemi rau eineha ve-al sifreha kulam yikkatevu yamim yutzaru (velo h) (velov k) ehad bahem.

Prva riječ "galemi" predstavlja spomenutog golema na početku ovog teksta, "bezoblično tijelo", (New International Version, ©2010): 

16 Your eyes saw my unformed body; all the days ordained for me were written in your book before one of them came to be. 

koje se u hrvatskom prijevodu (Kršćanska sadašnjost, Zagreb) pretvara u:

16 Oči tvoje već tada gledahu djela moja, sve već bješe zapisano u knjizi tvojoj: dani su mi određeni dok još ne bješe ni jednoga.

Prijevodi čuda čine, pa tako i da golemi nestaju.

Iako spomenut samo jednom, pojam "golem" se u Talmudu često spominje kao oznaka za nešto bezoblično i nesavršeno, dok se u filozofiji koristi za tvar bez forme. Adam je u prvih 12 sati svoga postojanja bio "golem", imao je tijelo, ali ne i dušu (Talmud, Traktat Sanhedrin 38b).

Iako mnogi narodi imaju u svojim legendama dio o oživljavanju kumira i idola, oživljavanje golema je u potpunosti vezano za jedan od glavnih motiva Tore, a to je moć stvaranja koja je sadržana u govoru samom i u slovima hebrejskog pisma. Sam Jahve stvara svijet izgovorenim zapovijedima, stoga se svako stvaranje u judaizmu veže uz govor i pismo, poglavito uz sveta imena Boga, dijelove Tore ili magičnu moć slova.

Začetke legende o golemu nalazimo u 4. stoljeću kada rabinu Zeiri na vrata stiže biće poslano od rabina Abbe ben Rav Hamma, zvanog Rava. S obzirom na to da golemu njegov stvoritelj nije u mogućnosti dati duh i dušu koji mu omogućavaju govor, golem nije odgovarao na pitanja rabina Zeire po čemu on zaključuje da je biće nastalo putem magije te ga riječima pretvara u prašinu.

Iako samo Pravedni, oni koji su bliski Bogu, mogu dobiti od Njega blagoslov stvaranja, ipak je ono što čovjek stvori samo sjena Božjeg stvaranja. Bog može dati dušu, a čovjekovo je stvaranje nesavršeno. Golem je stoga uskraćen za najsvetiju stavku ljudskog postojanja: pismo i govor, pouka je priče o rabinu Ravi.

Druga priča govori o dva učenjaka koja su proučavala "Sefer HaYetzirah", Knjigu Stvaranja, svaku večer Šabata. Knjiga stvaranja većinom je spekulativnog karaktera, iako se bavi magijskim značenjem pojedinih slova hebrejske abecede (alefbet)  te njihove upotrebe. Dio Knjige sadrži i "recept" za izradu golema, no njegovo se stvaranje u tom razdoblju razvoja legende i dalje održava na simboličkoj razini. Priča o dva učenjaka završava tako da su uz pomoć Sefer HaYetzire stvorili tele te ga pojeli. Legenda govori da su nakon toga zaboravili sva dotad stečena znanja čime se poziva na oprez prilikom "igranja Boga".

Legende o golemu kao o konkretnom biću koje biva stvoreno od zemlje, oblikovano na isti način kao što je Bog oblikovao Adama, pojavljuju se među njemačkim Židovima u periodu od 15. stoljeća pa na dalje, varirajući od izvora do izvora, od situacije u kojoj se golem pojavio do uzroka njegove pojave. Isto vrijedi i za načine oživljavanja.

Naputak za stvaranje golema u svim slučajevima zahtjeva oblikovanje lika od zemlje, bilo to blato ili glina. U jednom je slučaju dovoljno da se na čelu zemljane statue upiše riječ "emet" (na hebrejskom: אמת), sastavljena od tri slova: alef, mem i tav, što na hebrejskom znači "istina". Golem se "ubija" brisanjem prvog slova riječi, a ujedno i prvog slova hebrejskog alefbeta, slova alef (א), te ostaje riječ "met" što znači "smrt".

Rjeđa inačica ove verzije oživljavanja jest upisivanje riječi "adam" (אדם), čije je značenje na hebrejskom dvostruko te znači "čovjek", a ujedno je i ime prvog čovjeka, dok brisanjem početnog slova alef (א) ostaje samo "dam" (דם), "krv" čime se prekida golemov "život".

Druga varijanta stvaranja golema govori o izgovaranju posebnih formula i tajnog imena Boga dok se hoda u krug oko zemljanog tijela. Slijedeći obrnuti postupak, golema se lišava danog mu života.

Treća opcija jest stavljanje papirića s Božjim imenom u golemova usta ili na ruku. Micanjem papirića izaziva se golemova smrt.

Iz priloženog se vidi da su sve tri verzije i stvaranja i uništavanja golema vezane isključivo za slova i riječi koje imaju magično značenje i koji omogućuju poznavatelju da se njima koristi čak i u svrhu stvaranja bića koje mu može služiti.

U 16. stoljeću na području današnje srednje Europe, uslijed čestih progona i lažnih optužbi, u židovskom se narodu javila potreba za legendama o zaštitniku.

Upravo u to doba javlja se najpoznatija pričao golemu, golemu iz Praga kojeg je stvorio praški rabin Yehudah Levi ben Betzalel Loew zvan Maharal osobno. Jedan od velikih židovskih mislilaca 16. stoljeća, autor brojnih knjiga iz područja židovskog prava, filozofije i morala koji je razvio sasvim drugačiji pristup znanju sakupljenom u Talmudu, poznat je također i kao stvoritelj golema.

Jedna verzija govori da je Maharal stvorio golema ne bi li zaštitio svoj narod od takozvane "krvne klevete" kojom se Židove optuživalo da rabe krv djece za pravljenje beskvasnog kruha, a koja je bila rasprostranjena u to doba. Druga pak varijanta smješta radnju u doba pred Uskrs kada su crkveni oci pokušali pokrenuti još jednu hajku protiv Židova. Kako god da bilo, praški je rabin uz pomoć svog zeta napravio golema koji je štitio Židove na način da je po ulicama Praga hvatao one koji su pokušavali u židovski geto ubaciti tijela ubijene djece kao dokaz krvne klevete te ih predavao gradskim vlastima koje su na kraju bile prisiljene javno obznaniti da Židovi na sebi nemaju krivice.

Problem je nastao kada je golem, koji je iz dana u dan postajao sve veći rastom i jači nadnaravnim moćima počeo ubijati nevine ljude po ulicama te se oteo kontroli rabina Loewa koji je bio prisiljen uništiti ga maknuvši mu slovo alef s čela.

Legenda kaže da je beživotno tijelo spremio u potkrovlju današnje praške "Stare Nove Sinagoge", makar postoji priča koja govori da je golemovo tijelo od tamo ukradeno te premješteno i pokopano na mjestu današnjeg tornja Žižkov u Pragu. Modernije verzije spominju i nacističkog agenta čiji je pokušaj uništavanja golema tijekom Drugog svjetskog rata završio njegovom vlastitom smrću.

Iako se smatra da je priča o praškom golemu nastala u 18.stoljeću, vjeruje se da je ona novovjeka tvorevina nastala pod utjecajem Katzovog manuskripta, davno izgubljenog dnevnika o stvaranju golema čiji je autor navodno zet rabina Loewa. Tekst pod nazivom "Maharalova čuda: praški golem" objavio je 1909.godine Yudl Rosenberg za koga se smatra da je osobno tvorac priče o praškom golemu.

Tko god da započeo sagu o golemu, imao je brojne sljedbenike počevši od sir Arthura Conana Doylea čija se priča "Jew's Breastplate" izdana 1908. spojila s Rosenbergovim djelom. Frankenstein Mary Shelley inspiriran je legendom o golemu, dok je golem idejni praotac sviju robota. Praćenje ove teme u raznim vidovima umjetnosti danas je skoro nemoguće jer se idejom o stvaranju živog iz nežive tvari ili barem idejom o mogućnosti stvaranja bića posredstvom magije bave ne samo knjige, filmovi, serije i stripovi, već i opere i baleti.

U ljudskoj je prirodi biti očaran mogućnošću stvaranja. Međutim, sve priče o golemu završavaju tužno s porukom da nije u moći čovjeka od nežive tvari stvoriti nešto što je živo i da to završi na dobro. Stoga je pametnije taj posao prepustiti onome tko je već dokazao da mu takve stvari idu od ruke…

Mitovi o stablima

Stabla i drveće oduvijek su bili sastavni dio mitologije i vjerovanja mnogih naroda i to od samih početaka postojanja ljudskog roda (U Edenskom vrtu nalazimo drvo spoznaje i drvo života). Tako su i stari Hrvati klasificirali drveće i stabla na sretna i nesretna, pa je ta i takva klasifikacija, samo u nešto blažem obliku, sačuvana u narodnoj mitologiji do današnjih dana.

Stari su ljudi smatrali da je hrast iznimno sretno drvo. Vjerovali  su da u njegovoj krošnji povremeno skupljaju dobre vile. I u kršćanskoj mitologiji hrast zauzima vidno mjesto, jer je upravo od drva hrasta bio načinjen Kristov križ.

"Sretna i poželjna" su stabla, pored hrasta, još smatrani bor i vrba, a ona koja izazivaju ili donose nesreću su orah, bazga i jasika, jer je po narodnoj mitologiji sam Bog prokleo neke vrste drveća, a naročito jasiku koja je, kao što je poznato, Krista odala Židovima.

Za orah se vjerovalo da je preko svojih dugačkih korijena povezan s podzemnim, dakle, demonskim svijetom, te da u njegovu krošnju najradije udara grom. Do današnjih je dana uvriježeno mišljenje da će se onaj tko zaspi u debeloj i teškoj hladovini oraha probuditi bolestan, a možda se više, uopće, neće ni probuditi. Ma koliko bili željni odmora i osvježenja u vrelim i suhim ljetnim mjesecima ljudi su izbjegavali odmor u sjeni oraha. Isto se tako vjerovalo da se u krošnji oraha sastaju i često obitavaju vještice. Ako je u zimi, kad se najviše koristi, plod oraha suh i nejestiv (pišljiv), to je značilo samo jedno; da su u krošnji tog stabla obitavale vještice i takvo je stablo hitno trebalo potkresati ili čak posjeći.

Za bazgu se vjerovalo da se ne smije sjeći jer će onoga tko je posiječe zadesiti veliko nesreća i zlo.

Murva (DUD) je drvo koje se smještalo u kategoriju nesretnih i onih nepoželjnih u blizini kuća. Naime, vjerovalo se: ako dudovo korijenje dopre do kućnih temelja da će iz te kuće izumrijeti muška loza. Praznovjerje (ostatak poganskog vjerovanja) je bilo toliko uvriježeno, da bi ljudi, ukoliko bi se u jednoj kući zaredalo umiranje muških osoba, posjekli stabla murvi, odnosno duda u blizini svoje kuće. 

Prema pučkom je vjerovanju još postojala podjela drveća i bilja na one u koje se rado skupljaju vile, vještice i druga demonska bića, na ona koja se smiju ili ne smiju saditi uz kuće, crkve, groblja, te na ona u koja udara ili ne udara grom. (Neće grom u koprive.)

Lipa, čiji mirisni cvjetovi posjeduju ublažujuća svojstva, uvijek se smatrala simbolom prijateljstva, miroljubivosti i vjernosti. U grčkoj mitologiji lipa je znak nježne vjernosti.

U vjerovanjima starih i suvremenih europskih naroda religijski značaj šuma i pojedinih vrsta drveća bio je izuzetno veliki. Život u tom šumskom ambijentu učinio je da biljni svijet a posebno drveće dobije značajno mjesto u religijama svih europskih naroda.

Drveće je bilo predmet različitih vjerovanja koje je prenošeno s koljeno na koljeno; oko njega i u vezi s njim prakticirani su mnogi običaji.

Drvo figurira kao objekt koji ima dušu ili kao objekt u kome je neka duša nastanjena.
Ideja da drvo nije tijelo duha drveta već samo njegov stan koji može napustiti kada hoće, predstavlja važan napredak u vjerskoj misli.

U pojedinim religijama zemljoradnika i stočara, duh drveta se zamišlja kao biće koje utiče na plodnost usjeva i stoke.
Kod starih europskih naroda (na primjer, Kelta, Germana, Grka, Rimljana, Slavena) šumski ambijent se ne zamišlja više samo kao stanište demona ili bogova drveća, već i kao obitavalište i svojina mnogo moćnijih božanstava, koja imaju više različitih funkcija. Šume i pojedine vrste drveća postaju njihova svetilišta.

Prema nekim izvorima, kod Južnih Slavena je u vrijeme njihovog dolaska na Balkanski poluotok, bilo razvijeno poštovanje određenih vrsta drveća i biljaka.

Narod je smatrao sjenovitim ono drveće koje se izdvajalo svojim izgledom, veličinom ili položajem. U vjerovanjima seljaka takvo drvo nije bilo samo sjedište neke duše, već i mjesto oko koga se okupljaju natprirodna bića. Smatralo se da u njegovoj blizini borave razne vile i zato je nazivano vilinskim drvećem .
I to je drveće bilo zaštićeno, i nije se smjelo rezati niti uništavati.. Jedna od najčešćih zabrana odnosila se na sječenje stabla i kresanje grana. Po narodnom vjerovanju, spomenuto drveće bilo je prožeto nekom opasnom silom. Zbog toga je i ponašanje ljudi prema njemu bilo regulirano odgovarajućim pravilima i propisima.

Već sama blizina nekog sjenovitog ili vilinskog drveta ispunjavala je seljaka strahom. Mnogi su izbjegavali da žive u njegovoj sjenci. Prilikom zidanja kuće o tome se vodilo računa. I privremeni boravak pod takvim drvetom se smatrao vrlo opasnim.
Sličan je bio odnos  i prema drveću zasađenom na grobljima. Ono je također bilo zaštićeno.Po mišljenju nekih stručnjaka, i to drveće je smatrano sjenovitim: vjerovalo se da u njemu stanuju duše umrlih koji su tu pokopani. Dirnuti u takvo drvo značilo je narušiti mir pokojnika i izložiti se njegovoj osveti.
Bića koja nastanjuju određeno drveće nisu zamišljena kao zli protivnici ljudima. Ona su jednostavno bila opasna. Mogla su nanijeti zlo čovjeku, ali isto tako, i pomoći mu u nekoj nevolji. Seljaci su, naročito noću, izbjegavali blizinu vilinskog drveta. U nekim krajevima postojalo je i suprotno shvaćanje: noćenje pod takvim drvetom (posebno pod glogom ili jasenom) smatralo se ljekovitim. Pod vilinsko drvo polagali su bolesnika i ostavljali ga pod njim do zore. Vjerovali su da će vile koje se tu okupljaju preko noći, izliječiti bolesnika. U nekim krajevima su tuberkulozni bolesnici odlazili pod lipu rano izjutra tokom četrdeset dana, vjerujući da će se tako izliječiti.
Da bi neko drvo postalo sjedište ili stjecište natprirodnih sila, nije bilo neophodno da se izdvaja nekom svojom izuzetnom osobinom. Dovoljno je bilo da pripada određenoj vrsti. Bile su raširene predstave da je hrast sveto a orah baksuzno drvo, da je lijeska pogodno sredstvo za zaštitu od groma a glog sredstvo za ubijanje vampira.
Zanimljivo je shvaćanje da drvo može biti opasno i onda kada je posječeno. Uvijek je postojala mogućnost da je to drvo sjenovitog ili vilinsko. U njemu ili oko njega mogli su, kao i ranije, dok je raslo u šumi, boraviti duhovi i demoni.
I dijelovi određenih vrsta drveća mogli su imati magijska svojstva. Vjerovalo se da ako nekoga opašu lipovom likom da će ga upropastiti. Ukrajinci, Poljaci i Česi su vjerovali da se lipovom likom ili uzdom načinjenom od like može najuspješnije uhvatit vampir, vodeni čovjeka, kao i drugi zli demoni, odnosno duhovi. Neki izvori spominju umetanje grančica lipe u krov u svrhu zaštite od groma i požara. Vjerovalo se da lipa čuva od zla i uroka.
Drvo je stan božanstva, ono je prvi i najprimitivniji hram i njegova ljekovita snaga ogleda se u snazi božanstva ili demona koji u drvetu živi. O tome ima puno tragova u mnogim narodnim pripovijetkama i pjesmama i u imenima manastira koji su možda nastali na mjestima tih starih gajeva. Sveto drvo se nije smjelo sjeći, sa njega se ne otkidaju grane, niti se njegovi plodovi koriste. Ovo vjerovanje, odnoasno ovakva mitologija zadržalo se do današnjih dana.

Na velike praznike proljetnog ciklusa grančicama lijeske, drena ili gloga kićene su kuće, privredne zgrade, usjevi kao zaštita od vremenskih nepogoda, ali i zbog opće zaštite i radi napretka.
Dijelovi različitog drveća smatrani su iznimno jakom zaštitom od uroka, bolesti i drugih nesreća koje čovjeka mogu dostići.

Među najjače  ubrajaju se glog, lijeska, tisa, drijen, nošeni kao amajlije. Glog je poznat kao najveći zaštitnik od svih demonskih bića, glogovim kolcem ubija se vampir, tjeraju vještice. 'Tisovina se nosila u obliku amajlije, a do danas se zadržalo nošenje križića od tisovine. I ljeska je dosta korištena kao amajlija. Djevojke su ljeskove grančice stavljale u kosu, kao zaštitu od uroka.
Kako bi se zaštitili od epidemija, koje su u prošlosti zbog nedovoljne higijene i znanja bile česte, poduzimane su različite radnje u kojima je drvo, prvenstveno glog, imalo značajnu ulogu. Kao što je neko drveće bilo od pomoći u očuvanju zdravlja i zaštiti od bolesti tako se određenih vrsta ''nesretnog'' drveća iz istih razloga trebalo kloniti.
Orah nije dobro imati u dvorištu niti kuća smije da bude u orahovom hladu, jer se vjeruje da on utiče na psihičko zdravlje ljudi.

Zova - bazga je također iznimno opasno sjenovito drvo i, po vjerovanju, ko je ošteti ili posiječe, stići će ga neizbježna kazna u vidu oduzetosti ili čak smrti.. ''

Kad svatovi naiđu pred mladoženjinu kuću, postavljaju barjake na kakvo drvo pred kućom, ali to nikada ne smije biti bagrem.

U liječenju bolesti drvo je dosta korišteno. Da bi umilostivili duhove ili demonska bića koja u drveću borave i izliječili bolesnog, korišteni su različiti magijski postupci. Predavanjem žrtve drvetu želio se duh drveta umilostiviti, ali u isto vrijeme vratiti, odnosno predati, bolest drvetu, kakvom glogu držeći ga na onom mjestu gdje ga boli.

Glog, kao jak zaštitnik zdravlja, korišten je dosta u liječenju bolesti, jer se od njega plaše svi demoni, a posebno demoni bolesti. I u liječenju padavice koristio se glog.
Lijeska je smatrana drvetom mudrosti. ''Kad neko nije pri zdravoj pameti, vodili su ga tri puta oko lijeske, ne bi li sastavio''

Jabuka je u našem narodu smatrana veoma ljekovitom, ona je obavezna ponuda koja se nosi bolesnicima. Svoje mjesto u liječenju imala je i kruška.

Pored magijskih radnji u kojima je drveće zbog svojih moći korišteno u liječenju, u narodu su dijelovi različitog drveća zajedno sa drugim sastojcima u vidu čajeva, obloga i melema korišteni u liječenju bolesti.

Od gloginja se kuhao čaj za srdobolju, one čine i dio melema koji se privija na prišt. Čajem od lipe liječi se kašalj, promuklost, glavobolja.

Od lista bijelog duda kuhao se čaj protiv žutice. Murve su upotrebljavane i kao vanjsko sredstvo u liječenju temperature. Bazga, iako je smatrana za nesretno drvo kojeg se treba kloniti, dosta je korištena u narodnoj medicini. Bazgom je liječena vodena bolest, reumatizam, teško mokrenje, da porodilja lakše rodi.

Vrba koja je dosta korištena u različitim magijskim radnjama za zaštitu zdravlja u narodnoj medicini ima također istaknuto mjesto. korištena je kao lijek od bradavica, valja otkinuti grančicu vrbe koja dodiruje vodu.

Breza je lijek od kostobolje, nabrano brezovo lišće treba osušiti, pa ga privijati na bolna mjesta. Njom se liječi i grudobolja, ''ako grudi osobito bole, daju bolesniku da pije vodu od breze, kad joj u proljeće počnu kolati sokovi.''

Različite vrste drveća su korištene za liječenje mnogih bolesti, od borove kore pravljen je melem za svaku ranu, bukovo lišće bilo je lijek za oči, iskuhana javorova kora pila se od zubobolje i kroz četrdeset dana od groznice.