Postoji jedna drevna legenda o tri muškarca koji su nosili svaki po dvije vreće. Ali nijedan od njih nije teret osjećao jednako. Vreće su im, jedna sprijeda a druga straga, visjele obješene na podužoj drvenoj motki preko ramenu.
Upitali su prvog čovjeka: Što imaš u tim vrećama?
Prvi čovjek im je odgovorio: “Svi moji uspjesi, sva dobra djela mojih prijatelja, sve životne radosti – u stražnjoj su vreći. Skriveni od pogleda, završeni, prekriveni lišćem, ne smetaju mi mnogo. U vreći sprijeda imam sve loše i ružne stvari koje su mi se dogodile tokom života. Hodam, zastanem često, vadim ih, promatram, proučavam, razmišljam šta ću. Stalno sam s njima, kako mislima tako i osjećanjima. Stalno radim na njima.”
Taj se čovjek često zaustavljao, gledao unatrag, mučio nad sobom i napredovao vrlo sporo.
Taj se čovjek često zaustavljao, gledao unatrag, mučio nad sobom i napredovao vrlo sporo.
I drugog su čovjeka upitali isto: Što imaš u tim vrećama?
Rekao je: “U vreći sprijeda nosim moja dobra životna djela, spoznaje o vrlinama. Često ih gledam, vadim i pokazujem drugima. Vreća na leđima sadrži greške i moje životne slabosti. Ponesem ih sa sobom kuda god krenem, jer one su moje i ne mogu ih tek tako odložiti na stranu. Usporavaju me, i ponekad su veoma teške.”
Treći je čovjek odgovorio na isto pitanje:
“Na prednjoj vreći napisao sam riječ "Dobra sjećanja". Prepuna je pozitivnih misli, dobrih ljudskih djela, svih dobrih stvari koje sam imao i učinio u životu, misli o svojoj životnoj snazi. Ta mi vreća nije teška. Naprotiv, poput brodskih jedara, pomaže mi u kretanju naprijed. Vreća na leđima ima natpis "Loša sjećanja" i prazna je, jer sam joj odrezao dno. O svemu što mi se loše dogodilo, o lošim mislima koje ponekad o sebi imam, o zlu koje od drugih čujem, malo razmislim i bacim ih u tu vreću. Kroz tu rupu oni odu zauvijek.
Ja sam slobodan čovjek, nemam tereta koji bi me usporavao u hodu !
